qaya

J*bojatehniku

E, da, Katica si je kupila veeeeliki televizor. Qaya pizdi jer je bezveze spizditi tolko love na ekran u svijet. Bolje gledati u svijet neg ležati na krevetu i buljiti u paučinu. Nije to buljenje neg meditiram…I tak, vidite, sve je u uobičajenoj ravnoteži.
Dakle jedva je stao pod bor. ''Kaj vi ove godine niste kitili bor'' – pitala je susjeda. To je bolji opis veličine kutije. Izvadili ga, stavili na prijestolje pardon postolje i onda su počeli problemi. Što nisam muško da mogu sad reći ''j*bojatehniku''…Pokvarilo mi božić, pokvarilo mi novu. Dragi se naime toliko posvetio uštelavanju tog čuda, a opcija je prestrašno puno da se katica osjeća posvem zanemarena. Ona cijele dane kuha, peče,servira kamenice, pali lučkice, mirisne svijeće, čak i one afrozodijačke ali ništ. Umjesto da skida crveni veš sa nje dragi skida 3 D filmove. Neuspješno jer uvijek nešt fali, il je film na švedskom il je sinhronizacija na ruskom il nema titlova. E, sad bum baš rekla ''j*bojatehniku''. I tak već od božića. A onda je jučer, demonstrativno, zamislite strahote, bez crvenog veša, ošla spavati već u 10 sati.Tome je malo pridonijela butelja crnog vina koju je sama ispil iz svoje i njegove čaše jer on ne vidi ništ osim kompa i tv i nekog media centra i nekog motiona il tak nekak.
Ak je istina da ti je slijedeća takva kak je dočekaš ja bum ju očito prespavala.
U budućnosti bi katica trebala jako paziti što poželi jer bi joj se i opet moglo ostvariti.
Dakle dragi moji, s nadom da ste je vi ipak ljepše do čekali, želim vam u njoj puno sreće, love i sexa. Za zdravlje se morate pobrinuti sami

Dobrota

Došla Katica s posla, kuća prazna (svi se nešt školuju pa ih nema), očistila kamin, zapalila vatru, pokupila veš, stavila drugi prati i primila se kuhanja. Prvo je umijesila kruh bez glutena, usput i jedan ''normalan'' za ostale, onda umotala 12 sarmi i stavila ih kuhati. Jugo je, toplo, ni vatri se ne gori. Vidi, nema više cjepanica i krenula ona u drvarnicu. Tamo negdje nakon sat vremena cijepanja proradi u njoj neki crv. Konzumeristički. Materijalistički. Sebični gen. Te zašto sad ona mora cijepati drva (e,dado moj, toliko o potrošnji) , te zašto ne bi sad malo sjedila i nešto čitala, ili nedaj bože pisala post, te zašto baš mora svaaaki dan nešto kuhati uz tolike picerije po gradu, te zašto ne bi radije upalila plin neg se zabajava sa vatrom (e, franko, franko)…Uglavnom tužaljka do tužaljke a sve zato jer je neki kreten pustio u eter rečenicu ''Jer Vi to zaslužujete!''
I onda mi, kao što se često u posljednje vrijeme događa, na misao dođe nedavno ubojstvo časne sestre, misionarke. Znam da sam, kad sam vidjela njenu fotografiju u novinama, pomislila kako takvim ljudima treba zavidjeti. Njima su tako jasni prioriteti u životu. Mislim da oni svoj mir i sreću dobivaju na jedini ispravan način življenja: davajući se drugima. I zato mrzim taj crv u sebi, tu usađenu upitnu rečenicu: a kad imaš vremena za sebe? Zašto? Zašto bi uopće trebali vrijeme za sebe? Zato da bi si ugađali? Zar nas ne bi trebalo zadovoljstvom ispunjavati briga o drugima a ne briga o sebi? To je poanta. To je najveća vrijednost dobrih ljudi, u konačnici to je obilježje a i svrha dobrote. Jer nisi dobar ako si dobar prema sebi, ne, dobrota se time ne mjeri. Dobar si samo ako se daješ drugima. Ako pomažeš svom sudrugu, prijatelju, prijateljici, potrebitima, životinjama. Svatko tko je jednom nekom pomogao zna da je to istinsko zadovoljstvo. I zato treba te marketinške crve u sebi zaliti nekim anticrvom, pogledati oko sebe, a nije to daleko, možda baš sad vaše dijete želi igru s vama, vaš drug razgovor, susjeda lijepu riječ – a vi ste umorni i mislite kako zaslužujete vrijeme samo za sebe. Ne, ne slažem se s tim, to mi se čini ispraznim i površnim. Sad bi parafrazirala jednu Alkijevu rečenicu. Uspješnost života se ne mjeri time koliko ste učinili za sebe, nego koliko ste učinili za druge.
Da , nitko o sebi ne želi misliti da nije dobar, ja povremeno padnem u sumnju da nisam, čak sam i sigurna da nisam, obično kad me uhvati umor i poželim neki drugi život jer mi je pun k…ovog u kojem gotovo da nemam izbora. I ta sumnja me natjera da se još više potrudim, da se ne pitam što ja zaslužujem. Da ljepotu trenutka vidim u čistom stolu, mirisnoj sarmi i friško pečenom kruhu, u zadovoljstvu mojih ukućana, dok uz toplinu koja dolazi iz kamina i ima sasvim drugačiju teksturu od one ''umjetne'', zajedno sjedimo i pričamo o najvećem televizoru na svijetu koji ćemo jednog dana kupiti. To bi trebalo biti zadovoljstvo a ne Katičino sanjarenje o sauni i masaži, nedajbože sreće muškim rukama , eh, eto me opet radi crv. I zato zavidim svim dobrim ljudima svijeta koji nikad nisu imali potrebu izgovoriti tu nesretnu rečenicu ''Jer ja to zaslužujem!''. Ljudima koji se daju i ne žale i osobno ispunjenje nalaze u tome. A ne u najvećem televizoru koji si mogu priuštiti (eh, katice moja katice).

PS nešto me i dado svojom neuspjelom misijom dobrote (vidi kod njega) naveo na ovaj post.
Mada moram ovdje priznati da je katica neki dan gledala na Tv neku emisiju di je bio jedan franjevac, misionar i isto govorio o toj svrsi života i kaj ja znam, katica mi je jako povodljiva a i taj misionar, bože kak je bil zgodan, Mlađahan, brada od tri dana, naočale sa crnim okvirima, bijela košulja sivi pulover i šminkerski omotan šal. Bem ti odma bi si ga zela doma da malo tu misionari. Tak da je poticaj za ovaj tekst vrlo sumnjiv al mislim da i razmišljanje o dobroti čini dobro.
E jbga sad, zagorela bu mi sarma…

Svršili poljoprivredni radovi (bar neko)


Eto, kad neko nema sreće nema…Taman Katica navalila na tjelovježbu kadli u malom vremenskom razmaku objavili slije dviju svjetskih žena koje kao neprestano vježbaju i ne jedu da bi ostale mlade, poželjne i seksi.
A jedva sam je nagovorila na krvznojisuze (standardni oblik vježbanja) a sve zbogradi mogućnosti što raznolikijeg sexa, tj poza. Mada zbog vrlo izglednog odustajanja od vježbi mislim da će , što se raznolikosti tiče, izabrati lakši put tj raznolike objekte želja. Volja za tjelovježbom, a da tu nema sexa joj vrlo lako spada. Još lakše ona za dijetom. Neki dan tankala benzin i tip na kasi joj ponudi bananka il već neku čokoladicu a Katica ispali (umjesto ''nemam para'') ''na dijeti sam''. I sad čovjek, pravi neki marketinški genije odgovori: ''Vi? A zakaj?''. Jebga, Katica odmah kupila tucet.
I tak, zahvaljujući tipu na kasi sa smislom za biznis, i slikama dotičnih gore navedenih dama opet ništ od zdravog života. Jbeš mladolikost ak bum nalik na demi mur ili madonu. Prestrašno, i pri tom čak ne mislim na vježbe i glad neg na njihov strah od starenja. Na bolest da kraj zdravih očiju ne vide svoj odraz u ogledalu. Ovdje moram priznati da sam vidjela i jednu sliku isto tako izgladnjele dame đejn fonda koja je također bila glistatsta al žena se zna odjenuti pa je izgledala sjajno. Odabrala je naime dugu haljinu sa dugim rukavima i jako otvorenih leđa. Bila je izuzetno seksi al je sakrila ono najstrašnije na tim kosturima a to su ruke. Jbte sva se smrznem kad vidim te špagete od ruku prepune proširenih krvnih žila i nabildanog ramenog obruča. Izgledaju kao komarci nakon slasnog obroka. Sama krv, pokoja koska i ništ mesa. Ne znam, meni je nakako žao tih žena. Doduše znam da nema starih i debelih ljudi i da duže žive oni koji imaju 20% manju tjelesnu masu od idealne i da moram do toga skinuti pokoju kilicu dve tri pet ali mene bar ne pokreće krivi motiv. A možda su mladi komadi baš bolji motiv, štajaznam, al nekak zbog njih nebrem gladovati a još teže bildati. Kraj toliko drugih taj baš jedan i nije tak jako važan. Ne treba u tim ljudskim stvarima biti previše fokusiran.
Dakle motiv, osim dobrog i akrobatskog sexa, a da se pri tom ne uspušeš, treba biti uzvišeniji. Npr zdravlje. Al da to napišem u nekom časopisu za mlade popljuvali bi me. Lakše je tu djecu uvjeriti da je madona komad (kome?). Ah, sad sam zabrazdila sa naukom i profesijom. Vratimo se na seks. Navedene dame se sigurno ne uspušu kod sexa no pitanje je da li je normalno disanje pozitivan znak,a? Zamislite sad dečki, da imate takvog komada, ono vi se raspametili od strasti pušete ko lokomotiva a ona tek uhvatila normalan ritam srca? Pa kaj to nije destimulirajuće. Ak sretnik do mene ne ostane bez daha jbeš trud svirači…i tak, vidite, o svačem misli ta moja Katica sam da se ne mora odreći janjetine i luka. Sa krompirom ispod peke. I to u količini koju Madona ne pojede u mjesec dana, a taman stane na poveći tanjur. Ne znam što sam se sad sjetila putovanja, valjda zato kaj mi je janjac obavezan pri odlasku na more pojma nemam al me to prisjetilo da mi se putuje. Baš bi nekud, onak, neki velnes pa da se sauniram, pa da me masiraju, pa da me opijaju dobrim vinom i tak, zaboravljam na mog ljubljenog franka i sve pizdarije u vezi nedostatka love…jer ja sam skiiiitnicaaa, ne drži me mjestoooo…zadnji je čas da padne neki seminar. Inače da se pofalim uskoro idem na tečaj za predavača prve pomoći…zamisli ti pizdarije od države kad doktori moraju polagati prvu pomoć…nadam se da budu pomoćnici, oni koje prematamo, mlađahni i baš onak, ne…

Duuugiii post

Katica ju u kreativnoj blokadi. Da slučajno niste pomislili da nema što za reći, to bi bila čista laž. Pro blem je , ustvari, u ovom prethodno napisanom ''što''. I u činjenici da se baš u inat na blogu družim većinom sa ljudima s mora. Dobro ima tu olakotne okolnosti što su ovi nabrojeni većinom sa sjevera naše obale. Jer ovi južnije imaju problem ne samo sa Dinamom, s kojim problem imam i ja, već imaju problem sa riječi ''kaj''.
Evo do sad sam se trudila pisati da me cela rvacka razume al nemrem više i prelazim na materinjski jezik. Dakle našla se neka budala (žao mi je zbog ove ružne riječi ali čovjek pokušava toliko zla nanijeti da nema druge ), mislim Pauletić ili sl, i popizdila kaj štrumfovi kajkaju. To je bio samo početak salve negodovanja????!!!!! njegovih istomišljenika koji traže da se filmovi, pogotovo ovi za djecu sinhroniziraju na čistom književnom, hrvatskom, jeziku. Ili prevedu na dijalekt dotičnog područja. Jbte budala. Šire netrpeljivost i preko ono malo humora što nam je ostalo. Ma šteta riječi al nekak se uvijek iznenadim da svaka bedastoća ima sljedbenika . On mi želi uskratiti multikulturalnost na ovim prostorima (kad već nemamo stranaca osim šačice Kineza da bar imamo različitost u lokalnom govoru) .
Ja ne znam da li čovjek uopće zna što traži. Da npr Dudek i Regica progovore na čistom književnom? Ili, zamisli strahote gledati ''Malo misto'' di dr Luiđi ne govori nekakvom zmešancijom talijanskog i dalmatinskog već u mom kraju progovori na kajkavici? Osim toga tu se postavlja još jedan problem sažet u vicu:
Pita mali istrijan tatu: ''Tata kako se na hrvatskom veli šrafciger?''
Tata ga lupi po glavi i reče:'' Pa kacavida, budalo…''
Ali to je već problem obrazovnog sustava.
Jako sam vam zbog ovog svega žalosna. Mi nemremo živit bez neprijatelja. Eto sad kad već nemamo srbe eto ti netrpeljivosti između sjevera i juga. I to preko djece koja savršeno razumiju sve dijalekte i smiju se ko ludi i kad je sob Ličanin, i kad je magarac kajkavac i kad je neka živina dalmatinac.
I kaj mogu neg napisat '' Vratite nam naše Srbe eto vama Pauletić.''
A htela sam u stvari pisat o vrganijadi. Odnosno ''Varganijadi'' jer slavonci iz Našica tak vele za vrganj. Ma skoro nis išla tam zbog tog njihovog nepoznavanja hrv jezika. I zamislite čak su tu krivu riječ i na majicu napisali!!!! Sramote.
I bilo mi mnogo lepo. Jedino sam vidla Šeksa i Ivića što mi je malo pokvarilo raspoloženja al jbga bila je to i prilika vidjeti Špeksa sasvim trijeznog. Osim toga na sreću nije bilo Jace jerbo se nije ništa polagalo već su se slavile slavonske šume. A u njima i tak nesmeš ništ gradit. Čak ni most preko.
No ta politička garnitura nije imala nikakve veze sa ovom našom Varganjskom. Družili smo se dva dana i ja sam saznala o sebi da sam nepopravljivi svežder. Na niskom stupnju razvoja. Mene naime uopće ništ drugo ne zanima osim da li je koja gljiva jestiva ili nije. I bilo je neko natjecanje u kuhanju al se nisam prijavila.
''Evo, Hrvoje piše, da bude neko natjecanje u kuhanju…'' slijedi značajna stanka ''…ti buš se sigurno prijavila?'' upita moj dragi.
''Zakaj misliš?'' mada je katica već znala zakaj
''Pa da ne moraš hodati po šumi..''
E jbga sad, ja sportski tip, cijeli život me razvlače po alpskim visinama, po dubokim dubinama (no ne dublje od 40 m da se sad preveć ne hvalim), vozaju na skijama, udaraju tenis lopticama, teraju na plivanje, o svakodnevnih 6 km trčanja da ne pričam, a teretanu 3 x tjedno sam skoro zaboravila…Jest da je to bilo prije neku godinu al nije katica glupa, zapamtila je valjda nešto.
I sad ja taki veteran da se ne volim šetati po šumi? A samo sam zato i išla u Slavoniju da napokon hodam po ravnoj šumi i berem vrganje. Jerbo ovi naši ovđe tereni, bogati ko da se na triglav penješ, da bi negdje, od umora nosom pri tlu valjda da bolje vidiš, naišao na kakav primjerak. I onda da mi nije važno jel jestiva?!
Tako da sam kuharske timove samo zavidno pogledala, stavila planinarske cipele, uzela štap, korpu i šiltericu i hrabro krenula sa društvancetom u šumu naivno vjerujući da će biti ravna. Pa u slavoniji smo zaboga!!!
Al jbga koga sreća hoće hoće ga i mi završili na Krndiji. Jbaih patak i brdima. Al dobro, mislim, bit će nešto za jelo. I puste oni nas, ko djecu, iz auta kod nekog potoka. I sad vidiš tucet odraslih muškaraca zbilo se nad nečim, škljocaju aparati, uzbuđeno se nose neke kapi, eto i mikroskopa…Ja već pomislila da su valjda našli trikilogramski tartuf i to nadzemno. Priđem i:
''A di je?'' pitam naivno.
''Evo tu, tu kraj ove grane…'' mahne Arenije štapom prema grančici od 5 cm, već mi je to bilo sumnjivo.
''Ma di?'' čistim naočale.
''Evo baš tu…'' sad će Miro dodirujući nešto prstom.
Sagnem se i ništa, legnem na zemlju nosom u lišću i da, da, tu je...neka smeđe žuta nakupina, ja bi rekla trulež neka. A oni usplahireno jedan drugom nešt tvrde. Te nije ova, te nije ona, te nije po kapima pozelenila, a ni mikroskop nije pokazao kaj ja znam kaj.
Sad vam je sve jasno. Katica je ostala gladna. Eh, a da sam se prijavila na kuhanje…

Život s Rainmenom

Došla su teška vremena. Emocionalna veza sa Frankom sve je dublja i ozbiljnija. Jedva da se nazire kraj. Katica mi cijele dane uzdiše i sve joj u očima vidim poduzetnički sjaj. Razmišlja o biznisu.
''Čuj a da probamo s rentanjem?'' – glasom će ko da je otkrila sladoled.
''A kaj bi rentali? Prazan novčanik?'' – dobro, dobro, Qaya uvijek pretjeruje al to joj je u krvi.
''Ma neee…baš si blesava…''- sasvim ozbiljno će Katica ko da je i o toj mogućnosti razmišljala – ''…slušaj…ljudi misle da su nesretni zbog svakakvih bedastoća pa si ja nešt mislim a kaj da damo oglas u novine: ''U dva dana gostovanja u vašem domu svi vaši problemi će nestati. A osjećaj sreće koji ćemo vam donijeti , zamislite, naplativ je u svim karticama. A može i keš!''
''Ček, ček…'' zainteresira se Qaya. Ipak se spominje gotovina. '' A ko bi to išel u goste?''
''Ma, ja i mali...Ti nisi za to… '' - Katica će detalje - ''Osim toga prvo ćemo obraditi tržište dalmacije, da dete ide na more, a onda može neš unutrašnjosti oko berbe, a bogami ak nam krene mogli bi i u inozemstvo, Sloveniju po zimi, pa nek sanjka…
''Hm, hm, hm…moram razmisliti…'' ozbiljno će Qaya a Katica zabljesne ko da je upravo Harvard završila, smjer biznis.
Nesreća i bolest se obično događa drugima. Mi osobno smo naravno dobri i ako pravde ima nama se to ne može dogoditi. Al, jbga, može. Ili nismo dobri ili pravde nema. Kad se rodio bio je poput malog anđela, zlatne kose sa ogromnim plavim očima. Onda još nisam znala da to i je. Anđeo, sa greškom ali ne bez krila već bez smisla za prostor i vrijeme. Ispočetka je sve bilo tako idilično. Posao koji volim, materijalno obilje, muž za kojeg sam bila spremna i u vatru i u vodu, kćer pametnica i to najnovije blago. Da, da, u pravu ste, bila sam princeza u nekoj bajci. Dok nije odnekud naišao život.
Jooj, eto, mislila sam napisati neki ozbiljan post ali ne mogu. Ono si što misliš da jesi. A ja nisam nesretna. Sreća mi je doduše malo uvrnuta i većina je smatra u stvari nesrećom ali, vjerujte mi, pojma nemaju. Kad zametnem nekud sjećanja na bol, more suza, tugu koja me ponekad opustoši, kad povučem crtu ispod svega za sad sam u plusu naspram mnogih oko mene. Jer se ne zamaram bedastoćama. I imam ono što mnogi traže. Smisao života. Nisam ga birala i budimo iskreni ne znam ko bi ga izabrao, ali eto grah je tak pal i htela ja to ili ne dobila sam ga.
Ajd sad budi ozbiljan i nesretan kad ti sin usred ljeta nosi crvenu kapu djeda mraza i u svakoj ruci po jednog plišanog soba, skoro pa veličine pravog? Ih kolko smo prometnih nezgoda zamalo izazvali, skoro ko one gole tete na slikama uz cestu.
Ili kad se prišulja nekom, uhvati ga za ruku i veli: bok! Ha,ha,ha…Moj sin je lakmus papir za dobrotu. Uz njega sam pošteđena svake nedoumice pa time i okružena samo dobrotom. Ajd se vi pohvalite takvim detektorom.
Osim toga ponekad ga besramno koristim, nadam se da ovo ne čita socijalna služba, da bi zaobišla redove. Kad stojimo tako negdje ja mu samo šapnem: pjevaj! Kakav glas ima odma smo na redu.
No cijena za ovaj osjećaj dobrog života, usprkos svemu, je vrlo visoka. Sve moje želje su njegove. Svo moje vrijeme njegovo je vrijeme. Osim kratkih predaha koje povremeno uzimam tek da si dokažem da sam još uvijek od krvi i mesa. Da,da Ružo, ovdje se govori o hedonizmu i sexu. Jest da je programiran al jbga zato je Katica i došla na ideju o rentanju.
Ono, dođemo ti na dva dana a ti odjednom shvatiš kak imaš puno vremena za sebe, čak i za seks, da,da. Uvidiš kak je lijepo svađati se sa partnerom o Jaci a da se dijete do tebe ne počne odmah tući po glavi. Da možeš u kafiću popiti kavu na miru a da ne moraš usput napraviti cijelu flotu brodića i aviona od papira da bi mu održala volju da sjedi 10 minuta. Da si možeš isprobavati sto kombinacija u dućanu bez straha da će dok si u donjem vešu, pokušati otići – a ti adj trči za njim he,he…Da možeš otići platiti račun za benzin, bez nervoze da će si on u autu na minus 20 skinuti sve majice. I da uopće nije važno koja se muzika sluša ili što se gleda na TV samo da nije crtić ili ''Kad si sretan lupi dlanom ti o dlan..''
Eh dragi moji jel sad shvaćate Katičin plan? Iznajmite nas na dva dana i odjednom shvatite kak vam je dobro. Čak i ako imate kredit u švicarcima. Jer i to će proći a sve što prolazi je dobro. Samo su konstante tragične. Ako tako želite misliti.
Dakle predbilježbe se primaju na meil. Poželjan je prvi red do mora. ;)))))))
PS nadam se da vjerujete u djeda Mraza

Bazen

Od kad se Katica preselila na ladanje, u elitni dio dotičnog sela, počele su njene muke sa susjedskim nadmetanjem. Kao i svake godine negdje u ovo doba počinje nagla transformacija ruralno poljoprivredne sredine u egzotične pješčane plaže. Naime, počinje vađenje bazena i svih pomagala pride, stolica, suncobrana, luftića, palmi na napuhavanje, solarnih tuševa, pumpi i kajjaznamčegasvene ne bi li nam okolina izgledala ko razglednica sa južnih mora. Pri tom moram spomenutu da okolni kukuruz tome daje notu zavidnog zelenila i osjećaja svježine. I sad, da nas ne bi smatrali uljezima jerbo smo već lani jedva otrpjeli začuđujuća pitanja zbog veličine našeg travnjaka neprekinutog vodenom površinom, ove smo se godine odlučili stopiti sa okolinom i kupiti bazen. E jbga sad, najveći problem je bio u tome da bazen naravno mora biti veći od susedovog. I bogami nakon dugotrajne potrage, a ono 2-3 dućana, našli jedan 7 cm širi i 17 cm dublji...lalalalalala…
Kad smo stigli kući decu smo odma poslali dedi i baki jer nema smisla da prisustvuju nadmetanju ''ko je ko'' u slaganju bazena. Opće je poznata stvar da muškarci osim što nikad ne bi pitali osobu na cesti gde je ta i ta ulica, jer se njima naravno nemre dogoditi da zalutaju , isto tako im je kod sklapanja bilo čega menjuel naprosto nepotreban. Jer svako pametan vidi kak se to slaže. Ja sam, kao gluplja polovica svijeta potražila knjižicu sa uputstvima ali pasmačku bila je na portugalskom. Onu pravu sa prijevodom našli smo nakon što smo bazen sklepali i napunili sa 20 kubika vode što je otprilike trajalo 14 sati. Bilo je nekih razmimoilaženja između crteža i našeg uratka, al kad ti za vratom dahće nejačad u kupaćim gaćicama spremna da se sa maskama na licu i perajama bace u vodu, nemaš srca reći ''e čekaj malo, moramo ispočetka''. Katica je radi sigurnosne provjere još koji put bacila pogled na crtež i uradak i nakon što je zaključila da je naš bazen ljepše složen nek taj na slikici, deca su dobila dozvolu za uskakanje. Iskočili su istog trena jer je voda bila brat bratu kojih 15 stupnjeva… A kak buš decu naučil neg na vlastitoj koži!? Njihovoj. Osim toga kaj oni znaju kaj je to 15 stupnjeva? Sad bazen stoji već par dana i napokon sam se jučer odlučila smočiti. I to iz potrebe. Ispostavilo se da bazen ima malecnu rupicu ali kao što znamo veličina nije važna. Dok nije na samom dnu. Kolko se zna Katica je jedini certificirani ronioc sa tečajem u okolici pa je nju zapala dužnost da izloži svoj život opasnosti te zaroni i izvede radove potrebne da se rupa začepi. Lepljenjem žvake.
Sad vam je jasno što me nema. Još samo da sredim par sto kubika pjeska…

Relativizam

Šećem neki dan sa svojim malim Rainmenom...Doduše neobično je nekog, za glavu višeg, nazvati malim ali njegova se duša, i um, smrzla u tom tijelu negdje sa 3-4 godine i on je zauvijek ostao dijete. Petar Pan. A da ga nitko nije pitao. Bogami ni mene!
Evo mi Katica dobacuje kak je to za nas dobro ispalo jer život sa djetetom održava mladoliku formu tijela i uma. Takva je ona. I u sranjima nalazi dobre stvari. No dakle, šećemo...Evo, opet Katice. Viče nek pišem o onom kak smo ljetos išetali u naše selo, ona u kratkim hlaćama, majičici i šilterici (radna vrtna odjeća), i kak smo kao i uvijek išli držeći se za ruke pa je naišo neki čića iza nas na biciklu i dobacio ''još ste premladi za to!'' Jbte Katica mi se sva napuhala od ponosa i skoro ga odvukla u obližnju krčmu da ga počasti. A čića se sav pokunjio kad me vidio odsprijeda. Dobro da mi ni viknul da sam pedofil!
No da se i jopet vratim na šetnju od neki dan. Dakle nismo šetali gradom jer mali ima naviku svakog pozdravljati a čudni su i svakojaki ljudi pa jedni samo odšute (ti su najgori) drugi odzdrave pitajući se od kud nas znaju a treći bi, joooj, pričali...Ih, što vam se ja znam zapričati. No nekako mi se tog dana nije dalo pa smo šetali sirotinjskim autocestama. Znate po onim putićima iskrčenim biciklom, uz pruge, nasipe, ispod nadvožnjaka, kojim radnička i đačka klasa kreće na i sa posla. Čista priroda. Uz put Katica bere poljsko cvijeće jer nedaj bože da i od ovog nema neke koristi. Šetati besposleno, pa di to ima? A osim toga nema se para da živimo ko u filmu punih vaza ruža. Dobre su i Ivančice. U nekom trenutku ugledam kako prema nama nailaze jedan muškarac i žena. Muškarac ispred žene i onako ovlaš učini mi se baš zgodan, visok i vitak, uspravnog držanja. No moja pažnja je uvijek usmjerena na dijete a Katičina na cvijeće tak da nismo pogled na njima zadržali. Kad su nam se podosta približili, Katica je još uvjek zjakala sa strane, a kišni čovjek se od srca nasmijao. Da, to ga u posljednje vrijeme uhvati, nasmije se , a sve ti zazvuči ko slap sreće. Uvijek me taj smijeh oblije nekom radošću i ja pogledam u ljude koji su već bili tik do nas. I sad jbg, nastao problem. Moj sin se od srca smije a pred njim stoji čovjek čija polovina lica je bila tamno crvena zbog hemangioma (tumor krvnih žila). Ja baš krenula da se ispričam , da mali ništa loše nije mislio, da on ne umije biti zločest, kad li se nasmije i taj čovjek. Tuga tugu prepozna i u smijehu. Meni laknulo, počeli smo razgovarati, čovjek se spusti na nivo trogodišnjaka a ja i dalje u njegovoj pojavi ne vidjeh ništa ružno već uspravnog, zgodnog muškarca sa osmjehom na licu.
I danas mislim kako je baš sve relativno, kako su se na uskom putići van grada sudarile dvije nesreće a čuo se samo smijeh. I sad ti budi nesretan.
Eto ružo opet omanuh, nema sexa al kad bolje razmislim, znaš, taj muškarac je bio baš, pa znaš ono, jelda...ono, ima nešto a ne znaš što...i ne vidiš ružnoću...

Kog hoće, hoće ga


Kad Katica ide na seminar ide spremna. Tako i ovaj put, kad se baškarila u hotelu ''Zora'', navodno sa 4 zvjezdice al meni je nekak izgledalo oblačno. Prije neg se uputila tamo provjerila je podatke neophodne za seminar, poput jel hotel ima saunu i jel ima masaže, a bogami i saznala da imaju najboljeg kuhara za 2009 i 2010.
I ovako: sauna za onu stvar, ništ ni valjala, sve otužno, da ne velim prljavo, masaža je bila super (ak uzmemo u obzir da je bila, jelte muška ruka) u sasvim nemaštovitom prostoru, al ja zato kuhar bijo ''d best''. A susret je proteko ovako:
Stigle smo malo poslije 2 i uputile u restoran da nešt pojedemo. Kad li tamo ničeg nema. Reče Katica konobarici: pa kako to, dođem u hotel sa najboljim kuharom pa nemam kaj jesti (malo jelte podilazim – lijepa riječ ne košta)…
A konobarica raširi oči, sva se zajapurila od ponosa: ''A vi znate Dejana?!''
''Pih, da, znam…pa ko ne zna (sad je malo pretjerala al jbga glad je glad)?''
''Evo sad ću ga ja pozvati pa se možda nađe nešt za pojest...''
I, zaista eto ti za tren debeljuškastog (ionako mršavim kuharima ne vjerujem), negdje oko trideseti pet ljeta, muškarca ukrašenog malom bradicom.
Katica sva ozarena ponovi svoje znanje o njemu i ozbiljno zakuka da kakve je eto sreće, u društvu najboljeg kuhara, a gladna.
''Pa dobro naći ćemo nešto…'' obećavajućim glasom prozbori chef. Ah, kate moja, ko te ne zna…
''A kaj…?'' katica će obradovano.
''Ima nešto piletine…''
''Pa sad nije baš…a jel dobra?'' pomalo je razočarana katica.
''Zar se ne vidi?'' veli kuhar i pomiluje se po, sad tek primijetih, masnoj bradici.
Nikad mi nitko nije, sa manje riječi, dao bolju preporuku za hranu.
Dakle piletina je bila dobra, nemre se reči, al da je najbolji kuhar vidlo se ustvari po serviranju. Izgledalo je ko slikica, onak kak volim. Malo klope a puno mašte i boja.
A sad, kad smo se najeli, ajmo malo o sexu. I tak sam to čekate. Eeeee…hhhh…
Dakle ukratko, sauna u kombinaciji sa masažom je završila takvom nikad prije doživljenom glavoboljom da se nisam mogla ni dić iz kreveta. Tako da sam večer provela u krevetu slušajući sva ona balezganja o presudi generalim, što je ustvari pojačalo bol al se nisam , kao što rekoh, mogla dići ni da ugasim TV. Dok su drugi uživali u nekoliko gangova iliti slijedova najboljeg chefa u Rvata. Sad se pitate di je tu seks? E, pa, stvar je u tome da su svi mislili da nisam došla na svečanu večeru jer imam nekog komada u sobi.
A štaš, kad nekog 'oće sreća 'oće ga, pa makar i izmišljena.

Glavobolja

Pošto Ejmi neće da mrdne malim prstom moram, eto, opet ja…
U nedjelju se vrati Katica, sva ozarena, s placa. Pa dobro, činjenica je da je ona uvijek ozarena kad ima bilo kakav doticaj s hranom al ovaj put je to bila neka nova nijansa sjajnosti. Zavalila se u stolicu na sunčanom djelu terase i reklo bi se da je zbog njene sjajnosti sunce malkice potamnilo. Brzo sam sjela do nje jer ko što reče kung fu panda (crtić, za neupućene)sjajnost je prelazna.
''Znaš kaj, nemaš ti pojma kak je nama dobro…''
''U kom djelu?'' pada mi mrak na oči kad me uvjeravaju da mi je dobro a ja sanjam švicarske franke.
''A ono sa glavoboljama...''
''Ma crna Kaćo, kad je to dobro kad te glava boli?'' da, da, to ti je taj proljetni zrak na placu. Smanta te, mislim ja, pa ne zna žena što priča.
''Ma ono znaš kad svako malo izmišljamo glavobolju, khm, onda kad bi on, jelte…''
''A TU glavobolju?! A kaj ima dobro veze s tim?''
''Pa srela sam Brankicu i sjele mi na kavicu kad njoj zasuziše oči. Pa dobro, mislim, danas ko god ima alergiju…čim se malo piše o tome odma ljudi nagrnu, kad je badava…''
''Topola, aaa? '' to je bilo prvo drvo kog sam se sjetila.
''Jok…šmrc…uzdah…plačni izdah…'' vadi maramice''…ma, onaj moj..''
Tu sam slavodobitno pogledala Katicu.
''A kad ja velim da neće trajati…'' i s olakšanjem sam se nasmiješila.
Brankica se naime zaljubila kad i mi, i kak da vam to velim, nekak je pitanje časti da mi dulje izdržimo. Ajd dobro je i izgurala- godinu dana.
''Crna babo…'' odvrne mi Kata '' još su zaljubljeni ali..''
''Pa da, zaljubljeni ali...uvijek dođe taj ali...kao prethodnica.''
''Ajd zašuti da ti ispričam…'' počela je Katica pizditi, vidim kraj je zajebancije.
''Stvar je narafski, kao i uvijek, u sexu…''
Ovdje napominjem da je Katica apsolutno nematerijalno biće potpuno nesvjesno da je ustvari sve u novcu, al nek joj bude.
''Onaj njen to doživljava kao film sa jednom glavnom ulogom. Njegovom. I nema ništ protiv da se prikazuje samo jednom mjesečno.
''Pa bar ju ne mora boljeti glava…''pokušala sam biti pozitivna, al što jest jest premalo je, a ak žena uvijek još i ima sporednu ulogu, jbga sad, i nije neka sreća.
''Baš si koza...'' zapjeni se Katica''... a kakav ti je to seksualni život ak bar dva tri puta mjesečno ne moraš imati glavobolju? To je zatiranje izvorne ženstvenosti...'' inzistirala je Kata na navadama pravih žena.
''Pa dobro kaj si joj rekla?'' i sve si zamišljam Katičine savjete.
''Nisam mogla propustiti priliku da nas nahvalim i da ne spomenem da nas svako malo mora boljeti glava. Na što je Brankica samo zavidno zajecala. No ipak je rekla da ona drugog neće da joj je ovaj njen baš dobar i takav. ''
''Ipak si joj trebala reći da si najde nekog , onak, radi mira u kući…''
''A vidiš kaka si…opće ne znaš muškarcima opraštati sitne mane…zato ti i ne traju…kaj ne bi bilo bolje da si Brankica kupi najboljeg prijatelja. Vele da ima svakakvih modela...oš ovakvog, oš onakvog…čak i u duginom spektru…a tek veličine…'' nekak mi je Katica sanjarski zazvučala.
I sad se ja zamislim. Da li je moguća dobra veza sa lošim seksom? Da li druge vrline mogu umanjiti ovu manu.

Proljeće u mom kraju (kraj sezone sexa)

Em vam sveca morskog neradničkog...Jel vi znate da je i u mom kraju krenulo proljeće, aa?! I da ga mi ne provodima na terasi kafića hipnotizirano gledajući u vodu, sa sunčanim naočalama na nosu? Bemti Tv dođe mi da vas pregriznem od zavisti...A Katicu nagovorilo da kupi, pazi sad, mješanca između štihače i vila, kak su hvalili tu alatku ona pomislila da kopa sama. A kad ono - ne kopa. Onda je ušla u vrt, trebalo je napravit gredice, posadit lučicu, češnjak, mrkvu, grašak...I taman kad pomisliš stići će Katica sve kad li krajičkom oka ugleda susjeda kak otvara sezonu šišanja travnjaka. A nemoš to tako, nemre on imati zeleniju travu od moje pa izvadila i ona stroj i obletila travnjak. Pa, samo da je nije kap udarila, ugledala par smrtnih neprijatelja, krtova, u krtičnjaku od pol metra. Je,je, one slatke korisne životinjice. Pa slijedila dekrtizacija. Al gadovi su brojniji, pa nemoš katica od otih briga ni da spava a kamli da radi one stvari skoro svaki dan. I onda još, navalio bivši svekar da pošpricam voćke jer jeboti zdrave plodove ak ti breskva ružno izgleda onako kovrčavog lišća. Posao oko prozora preventivno ne spominjem jer bu mi kolabirala.
A bregi, dado, semtigajbe (ovo je neka kletva iz mog kraja koju nemogu ni sama prevesti al je volim, narafski, jer me asocira na gajbu piva ), pa tek se sad jede i pije - treba to orezati, okopati, zavezati, urediti. A di ćeš to bez kotlovine i gemišta.
I sad bi vi post o sexu…ccccccc...al efo sad će ejmi na tu temu ;))))))))